Kulmeri i njihova baština u Orehovici

Piše: Božidar Ručević

Negda je bila čast biti Hrvatom

Hrvatski plemići Kulmeri i njihova sveza sa srcem Hrvatskoga zagorja

Grb obitelji Kulmer

Negda su se mnoge poznate europske obitelji sa čašću pohrvaćivale i sudjelovale u puno bitnih društvenih i povijesnih zbivanja u svojoj novoj domovini pa se to dogodilo i s obitelji Kulmer.

Predci negda njemačke obitelji Kulmer podrijetlom iz Koruške, i to Johann Balthasar, Bernhard, Ehrenreich, Georg i Helfried stekli su 1654. naslov baruna od Rosenpichla i Hohensteina. Prvi od Kulmera zabilježen u Hrvatskoj bio je barun Ferdinand Ernst (1667-1736) koji je od 1708. obnašao dužnost kapetana Turnja, a dva desetljeća kasnije bio je i žumberački kapetan. Njegov sin barun Ivan Josip (1710-1769) primio je 1740. hrvatski indigenat i od tada je obitelj već sasvim pohrvaćena, a ženidbom s Reginom pl. Patačić dobio je mnoge posjede, pa tako i Orehovicu, Lepu Ves i Brdovec. Njegov sin barun Ivan Emil Kulmer (1736.-1807.) bojnik u hrvatskoj husarskoj pukovniji stekao je dvorac i posjed u Šestinama preko svoje supruge Judite grofice Sermage, te dodatne u Hrvatskom zagorju, i to u Bračku kraj Zaboka. Postao je građaninom grada Zagreba. Sa svojim sinovima Ferdinandom (1776-1816) i Ivanom Nepomukom (1782-1835) stekao je i ugarski indigenat.

Grof Miroslav Kulmer, stariji (1814-1877)

 

Grof Miroslav Kulmer, stariji (1814-1877)

Godine 1862. general Miroslav Kulmer (1814-1877) uresio se grofovskom titulom. Ostao je zapamćen po tome što je uveo hrvatski jezik i hrvatsku zastavu u domobranske jedinice. S obzirom na životno razdoblje, on je zasigurno onaj grof Kulmer koji je bio član prvoga Školskoga odbora Pučke škole smještene u srcu Hrvatskoga zagorja u Orehovici, koja je izgrađena 1872. i od tada neprekinuto radi do danas!

 

 

Stari dio pučke škole u Orehovici

Današnja vojarna Kralj Tomislav u Zagrebu je od 1912. do 1918. nosila ime grofa Miroslava Kulmera utemeljitelja i prvog zapovjednika Kraljevskog hrvatskog domobranstva u austrougarskoj vojsci.

Miroslavov sin Milan Emil Kulmer (1862-1941) časnik je u austrougarskoj mornarici. Njegovi potomci posljednji su muški slijednici hrvatskih grofova Kulmer, i to sin Aleksandar (1890-1964) koji je obiteljsku arhivu preselio u dvorac Cernik kod Nove Gradiške i unuk Ferdinand (1925-1998), akademski slikar i grafičar te profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, koji je odigrao značajnu ulogu u društvenom i kulturnom životu Hrvatske. Zatečen nevoljama nacionalizacije od svjetskoga putnika postao je povučen čovjek te mirno i stoički promatrao kako se sva njihova obiteljska imovina razvlači te se posvetio apstraktnom slikarstvu i radu na Akademiji. Njegova kći još uvijek pokušava sudovanjem s Gradom Zagrebom dobiti dio naknade za otetu imovinu, među inim i za Kulmerove dvore danas u vlasništvu bogataške obitelji Todorić.

Kako je i u naslovu zapisano, od negda su se mnoge europske poznate obitelji sa čašću pohrvaćivale i sudjelovale u puno bitnih društvenih i povijesnih zbivanja u svojoj novoj domovini pa se to dogodilo i s obitelji Kulmer. Primjerice, kao i Pavao Ritter Vitezović (1652-1713) sin njemačkih doseljenika iz Alzasa; Ljudevit Gaj (1809-1872) sin oca podrijetlom Francuza i majke podrijetlom Njemice; Stanko Vraz (1810-1851) rođen u slovenskoj obitelji Frass, Vatroslav Lisinski (1819-1854) rođen u njemačko-židovskoj obitelji Fuchs;  August Šenoa (1838-1881.) sin oca Nijemca i majke Slovakinje i ini drugi!

Čin pohrvaćivanja ovdje opisanih grofova Kulmer i njihova sveza sa Srcem Zagorja – dobar je primjer i naputak kako bi se svi građani Republike Hrvatske trebali ponositi svojom domovinom i njezinim prelijepim područjima, i to kao što se uistinu ponose zagorskim rodnim zavičajem i boravištem svi domaći i pridošli ljudi u širem orehovičkom kraju u srcu Hrvatskog zagorja.

22. prosinca 2016.

RODOSLOVNA PRIČA O MEŠTROVIĆIMA IZ SRCA HRVATSKOGA ZAGORJA

U Zagrebu i Zadravcu od ljeta do Božića 2015.

 

Uvod

Povrh župne crkve Svetoga Leopolda Mandića u Orehovici u srcu Hrvatskoga zagorja smjestio se zaselak Meštrovići nazvan po većinskom prezimenu u njemu, koji se ponekad naziva i Perići. (1) U ovom štivu pišem o prezimenu i rodoslovu Meštrovića kroz današnje obitelji braće i sestara toga zagorskoga zaseoka, koji je zapravo u sklopu mjesta Orehovice, i to: Jagode (rođ. 1965.), Tome (rođ. 1966.), Dragutina (rođ. 1967.), Josipa (rođ. 1970.) i Sonje (rođ. 1975.) (2)

Na slici meštri otac Josip i sin Dragutin prezimena Meštrović iz Meštrovića, koji 1991. u svome zaseoku grade kapelicu. (3)

I ova kapelica je uključena u svečani crkveni obilazak desetak sličnih svetih mjesta za vrijeme uskršnjih blagdana u Župi svetoga Leopolda Mandića u Orehovici. Koreografija toga obilaska poput kazališne predstave u prirodi uprizoruje ”Muku Kristovu” do ”Uskrsnuća”!

 

Nedoumice o grbu Meštrovića

 

Odmah u početku ovoga rodoslovnoga štiva pišem crticu o grbu obitelji Meštrović i svim nedoumicama oko njega, koje temeljem ovdje prikazanih podataka omogućuju potomcima da istraže životni put Pavla Meštrovića iz Županije Krassú-Szoreny (4) koji je dobio plemićku titulu i grb godine 1791. S tim u vezi spominje se i susjedna županija Caras-Severin u kojoj danas živi većina Hrvata iz Transilvanije. (5) Hrvati u Rumunjskoj nazivani Krašovani, Karaševci ili karaševski Hrvati – su oni koji su u tu zemlju pristigli seobama negdje na prijelazu XIV. u XV., kao najstarija hrvatska dijaspora, uz Janjevce s Kosova, te i kroz XVI., pa i do kraja XVII. stoljeća. Najvjerojatnije su djelomice pristizali i iz šireg područja Slunja i Siska odakle su zasigurno oko 1700-te doselili i Meštrovići u Srce Hrvatskoga Zagorja. Podatke o doseobama je teško utvrditi, jer su mnoge Matične knjige iz tadašnje župe Mihovljan oštećene ili teško čitljive, iako je to djelomice popravljeno ispravnim indeksiranjem istih u čistopis.

Oplemenjivanje izvršeno je po kralju Leopoldu II. – 11. kolovoza 1791.

Kad bi se moglo usporedno pratiti seobu na primjer neke braće iz roda Meštrovića od Slunja do Orehovice te od Slunja do Karaševa moglo bi se zaključiti o pravu dijela tih prezimenjaka o međusobnom korištenju plemićke časti. Sve to je malo vjerojatno, ali neka ostane zapisano nekom mlađem članu iz roda orehovičkih Meštrovića, i to kao zanimljivost za proširenu rodoslovnu istragu i organiziranje putovanja putovima Meštrovića iz sjeverozapadne Hrvatske, pa bilo ono povijesno ili turističko.

U svakom slučaju dolasku i ovih naših Meštrovića u Hrvatsko zagorje prethodilo je hrabro sudjelovanje njihovih predaka u mnogim bitkama s Osmanlijama, pa je čudo da i netko od njih nije dobio direktno carsko oplemenjivanje!

 

Etimologija prezimena Meštrović

O povijesti prezimena Meštrović, njegovu podrijetlu i promjenama njegovih oblika te značenja i iskonu – mogli bi zapisati nizanku mogućih pojmova: meštar – majstor, obrtnik, učitelj, znanstvenik, načelnik, vještak, umjetnik (slikar, kipar), kao i stvaranje oblika danas postojećih prezimena u Hrvata: Meštrić (kao mali ili novorođeni potomak od meštra) te slijedom toga Meštrov (sin nekog meštra) i konačno Meštrović kao najraširenije prezime od ta tri u nas. Takvu mijenu grafije prezimena od nekog meštra u ovom mojem istraživanju nisam nigdje pronašao te je i to prostor za istražiti. (6) Najpoznatiji među njima je svakako Ivan Meštrović (1883.-1962.) najveći i najslavniji hrvatski kipar te jedan od najpoznatijih svjetskih umjetnika uopće. (7) Zbog njega je prezime Meštrović poznato u svakom kutku Svijeta, pa tako i prezime Meštrović iz prelijepoga ga kraja, zvanoga Srce Zagorja.

 

Rasprostranjenost i migracije Meštrovića

Meštrovići su Hrvati, većim dijelom iz okolice Bedekovčine u Orehovici, a prema nekim izvorima manjim dijelom iz okolice Imotskog u Studencima.(8) Razmjerno najviše Meštrovića u proteklih sto godina rođeno je u Orehovici, gdje se svaki peti stanovnik prezivao tim prezimenom. Oko 1948. Meštrovića u Hrvatskoj bilo je oko 1400, a 2001. oko 2100, dok ih je 2011. bilo točno 2055. Meštrovići su prisutni u gotovo svim hrvatskim županijama, u ukupno 124 općine i 191 naselju, znatno više u urbanim sredinama. Danas ih najviše živi u zaokruženim brojevima oko 450 u Zagrebu, oko 250 u Splitu, oko 120 u Velikoj Gorici i Zadru oko 80 te u Meštrovićima u Orehovici u Srcu Zagorja također oko 80.

Glavni migracijski pravci Meštrovića u prošlom stoljeću zabilježeni su s područja Bedekovčine u Zagreb te s područja Tomislavgrada u Veliku Goricu, a što je uspoređivanjem uočljivo na popisima stanovništva 1948. (9) i 2001. (10)

Puno ranije migracije Meštrovića još iz osmanskog doba su najvjerojatnije bile s bosansko-hercegovačkog područja na jug Hrvatske u šire područje Otavica te na sjeverozapad Hrvatske u šire područje Slunja i Siska. Potonji sudjeluju pod banom Petrom Berislavićem u obrani hrvatskih granica i poznatih pobjeda nad Osmanlijama 1513. kod Dubice i 1518. kod Jajca. Međutim nakon Mohačke bitke 1526. Turci nesmiljeno vladaju i zapadnom Bosnom sve do njihova velikog poraza kod Siska 1593. U to vrijeme bilježimo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i prvotnu pojavu prezimena Meštrović 1591. i 1592., pa tako u sisačkom selu Strelečkom nalazimo zapise o kmetovima Mihalu, Franji, Jandreju i Martinu te dijaku Mihalu Meštroviću, kao i udovi Nikole Meštrovića u selu Tišini. Zanimljivo je da su Jandrej i Mihal Meštrović bili popisani i kao kopljanici, to jest, pripadnici pomoćnih jedinica sastavljenih od kmetova koje su pružale pomoć profesionalnoj posadi tvrđave Sisak. (11)

Stradanje i raseljavanje Hrvata iz Bosne pod pritiskom Osmanlija. (12)

Nadalje u ”Popisu kraljevskog poreza za 1598.” (13) zapisana su tri kmeta Meštrovića, i to Ivan u Gornjem Cerju, Martin u Krašiću i Mihael u Poljancima. Taj kraj su do 1593. Turci toliko poharali da je narod često bježao prema sjeveru u Hrvatsko zagorje. Na tom putu prema nekim istraživanjima (14) (Popis desetina iz desetinskog kotara Glavnica iz 1581. i 1598., pa i ranije te Popis kraljevskog poreza iz 1598.) zapisani su u Bistrici 1581. Imrek Meštrović, te 1546. u Bradaču, kraj Bistrice, Benedikt Meštrović.

A u XVII. stoljeću prvi pretpostavljeni Meštrovići u Orehovici u Srcu Hrvatskoga Zagorja najvjerojatnije su najbliži potomci Ivana, Martina i Mihaela te njihove obitelji, i to kao doseljenici iz okolice Siska i Slunja. Pitanje je je li seoba u prvom koraku bila do Marije Bistrice ili izravno u Srce Zagorja? To još nije točno znano!

Ali je točno znano da je u tadašnjoj župi u Mihovljanu, pod koju je prvotno spadala i Orehovica, u Matičnoj knjizi rođenih (15) prvi zabilježeni Meštrović bio, i to:

Adam Meštrović kršten 8. prosinca 1733. roditelji Petar Meštrović i Doroteja K(R)ukan;

• Matija Meštrović kršten 6. siječnja 1734. roditelji Franjo Meštrović i Margareta Gjurkan.
• Meštrović (sin) kršten 24. ožujka 1734. roditelji Stjepan Meštrović i Helena Valjak.
• Helena Meštrović krštena 6. travnja 1734. roditelji Petar Meštrović i Magdalena Novosel.
• Barbara Meštrović krštena 4. ožujka 1736. roditelji Franjo Meštrović i Margareta Gjurkan.
• Helena Meštrović krštena 6. veljače 1738. roditelji Franjo Meštrovića i Margareta Gjurkan;
• Josip Meštrović kršten 8. studenoga 1739. roditelji Petar Meštrović i Magdalena Kranjčec;
• Matija Meštrović kršten 9. veljače 1741. roditelji Franjo Meštrović i Margareta Gjurkan;
• Petar Meštrović kršten 12. ožujka 1744. roditelji Franjo Meštrović i Margareta Gjurkan;
• Katarina Meštrović krštena 12. kolovoza 1745. roditelji Petar Meštrović i Magdalena Kranjčec;
• Meštrović (kći) krštena 10. studenoga 1746. roditelji Franjo Meštrović i Margareta Gjurkan;
• Barbara i Katarina Meštrović, blizanke, krštene 9. kolovoza 1787. roditelji Andrija Meštrović i Magda Siketić;

 

Rodoslov obitelji Meštrović rođenih u Meštrovićima u domu Orehovica broj 83 kroz praćenje Matične knjige rođenih u župi Orehovica koja je osnovana 1789.

U župi Orehovica prvi kršteni Meštrovići zabilježeni su 1800-te, a prvi među njima bio je, i to:

Andrija Meštrović kršten 3. listopada 1800. roditelji Josip Meštrović i Ana Jakuš;

Slijed Meštrovića iza 1800. godine u župi Orehovici sve do danas živućih na kućnom broj 83, i to:

• Barbara Meštrović krštena 4. studenoga 1800. roditelji Filip Meštrović i Magdalena Pavlek;
• Andrija Meštrović kršten 5. listopada 1802. roditelji Filip Meštrović i Magdalena Pavlek.

U nizu označenom u boldu među sedmero djece Ivana Meštrovića i Doroteje Pavlek zabilježen je i Tomaš o čijem postojanju mi je podatak dao i sada živući kazivač g. Dragutin Meštrović.

• Doroteja Meštrović krštena 6. prosinca 1800. roditelji Ivan Meštrović i Doroteja Pavlek;
• Juraj Meštrović kršten 19. studenoga 1802. roditelji Ivan Meštrović i Doroteja Pavlek;
• Katarina Meštrović krštena 14. travnja 1805. roditelji Ivan Meštrović i Doroteja Pavlek;
• Filip Meštrović kršten 26. ožujka 1806. roditelji Ivan Meštrović i Doroteja Pavlek;
• Andrija Meštrović kršten 30. listopada 1808. roditelj Ivan Meštrović i Doroteja Pavlek;
• Tomaš Meštrović (16) kršten 23. prosinca 1810. roditelji Ivan Meštrović i Doroteja Pavlek;
• Elizabeta Meštrović krštena 13. studenog 1813. roditelji Ivan Meštrović i Doroteja Pavlek;
• Ivan Meštrović kršten 27. prosinca 1821. roditelji Emerik Meštrović i Barbara Vugrek;
• Apolonija Meštrović krštena 9. veljače 1822. roditelji Stjepan Meštrović i Ana Valjak;
• Katarina Meštrović krštena 22. prosinca 1823. roditelji Tomo Meštrović i Helena Siketić;
• Doroteja Meštrović krštena 2. siječnja 1824. roditelji Ivan Meštrović i Barbara Galic;
• Blaž Meštrović kršten 2. veljače 1824. roditelji Emerik Meštrović i Barbara Vugrek;
• Augustin Meštrović kršten 26. srpnja 1824. roditelji Stjepan Meštrović i Ana Valjak;
• Franjo Meštrović kršten 1. listopada 1827. roditelji Stjepan Meštrović i Ana Valjak;
• Monica Meštrović krštena 19. ožujka 1829. roditelji Tomo Meštrović i Helena Siketić;
• Antonija Meštrović krštena 30. svibnja 1830. roditelji Josip Meštrović i Helena Mihalić;
• Benedikt Meštrović kršten 15. ožujka 1831. roditelji Stjepan Meštrović i Helena Jakopec;
• Franjo Meštrović krštena u listopadu 1834. roditelji Emerik Meštrović i Barbara Vugrek;
• Terezija Meštrović krštena u listopadu 1834. roditelji Mihael Meštrović i Magdalena (?);
• Ana Meštrović krštena 23. listopada 1834. roditelji Josip Meštrović i Helena Mihalić;
• (Dio nečitljivih zapisa!)
• Stiepan Meštrović kršten 26. srpnja 1878. roditelji Franjo Meštrović i Monika Jakuš;
• Mijo Meštrović kršten 7. rujna 1886. roditelji Franjo Meštrović i Bara Sviben;
• Gabriel Meštrović kršten 11. svibnja 1887. roditelji Mato Meštrović i Klara Dominko;
• Franjo Meštrović kršten 24. rujna 1887. roditelji Stjepan Meštrović i Jana Valjak;
• Kata Meštrović krštena 23. studeni 1887. roditelji Juraj Meštrović i Magda Jakuš;
• Imbro Meštrović kršten 9. lipnja 1888. roditelji Josip Meštrović i Cilika Pavlek;
• Josip Meštrović kršten 25. rujna 1888. roditelji Stjepan Meštrović i Jaga Šenjug;
• Franjo Meštrović kršten 16. svibnja 1889. roditelji Ignac Meštrović i Amalija Belošević;
• Josip Meštrović kršten 20. listopada 1889. roditelji Blaž Meštrović i Jaga Sviben;
• Josip Meštrović kršten 4. veljače 1890. roditelji Marko Meštrović i Roza Perić;
• Felicija Meštrović krštena 12. svibnja 1890. roditelji Juraj Meštrović i Magda Jakuš;
• Ana Meštrović krštena 9. studenoga 1890. roditelji Franjo Meštrović i (?);
• Marko Meštrović kršten 22. travnja 1891. roditelji Stjepan Meštrović i Jaga Šenjug;
• Ana Meštrović krštena 3. srpnja 1891. roditelji Josip Meštrović i Cilika Pavlek;
• Jaga Meštrović krštena 22. rujna 1891. roditelji Vid Meštrović i Amalija Habjak;
• Franjo Meštrović kršten 12. prosinca 1891. roditelji Blaž Meštrović i Jaga Sviben;

 

Centralni pregled roda:

Za gospodina Dragutina Meštrovića i njegovu braću i sestre točno je kroz matice utvrđeno 6 naraštaja, a ako se kreće od najmlađih Tea i Nikole onda ih je u ovom zanimljivom rodu 8 naraštaja, i to:

(Teo → Nikola → Tomo) Dragutin → otac Josip → djed Tomo → pradjed Vid → prapradjed Tomaš → praprapradjed Ivan ↓ Ivan Meštrović i supruga Doroteja (rođeni oko 1760.) te sin Tomaš uz još šestero djece, dakle ↓ Tomaš kršten 23. prosinca 1810. te sin ↓ Vid Meštrović (rođen oko 1850. umro oko 1910.) i supruga Jela Petanjek te sin ↓ Tomo (1907. – 1961.) i supruga Jela Draganić (1912. – 1984.) te sin ↓ Josip (1940. ) i supruga Gabrijela Perić (1946.) te djeca ↓ kći Jagoda (1965.); sin Tomo (1966.) i supruga Mirjana Bosec te djeca: Marko (1991.), Petra (1992.) i Daniel (1995.); sin Dragutin (1967.); sin Josip (1970.) i supruga Štefica Haramina (1972.) te sin Nikola (1992.) i nevjenčana supruga Klaudija Hršak pa njihov sin Teo (2012.); kći Suzana i kći Sonja (1975.) i suprug Mario Brčić (1978.)

Vjenčanje Josipa Meštrovića (tate od Dragutina) s Gabrijelom Perić i ostali svatovi 1964.

 

Zaključak

Podatke sam pretežito izvlačio iz Matica rođenih (17) i ako su dostupne i Matice vjenčanih i umrlih. Istražiti poveznice Meštrovića iz kuće Orehovica 83. i iz tih Matica ostavio sam nekom budućem mlađem istraživaču iz ove brojne familije u Srcu Zagorja, a neka mu poticaj bude ovo štivo! Prema predlošku ovoga rodoslova i svi ostali Meštrovići iz Srca Hrvatskoga Zagorja mogu sročiti rodoslovlje svojih obitelji na čast i diku kako rodnom kraju tako i čitavom rodu Meštrovića, koji se je prije više od 300 godina smjestio i dalje njedrio svoje potomke u sjevernom zaseoku Orehovice u općini Bedekovčina, a koji su se i iz toga iskona raširili diljem lijepe naše domovine Hrvatske.

Dok Hrvatsko zagorje i njegovo Srce traje, čuvajmo u njemu svoje rodove i običaje!

 

Literatura i referencije

1. Prezime Perić je u tom zaseoku bitno manje zastupljeno nego prezime Meštrović
2. Današnje obiteljske podatke priložio g. Dragutin Meštrović. Puk u Srcu Zagorja taj rubni dio Orehovice danas naziva Meštrovići. U istragu tko je u pravu: Meštrovići ili Perići – nisam se upuštao!
3. Donacija Johna Perića, senatora iz Kanade, podrijetlom iz Orehovice.
4. Der Ungarische Adel von Geza v. Csergheö, Vertag v. Bauer & Raspe, Emil Kuster, Nürnberg (1793.).
5. Dvije navedene županije su negda bile u Mađarskoj, a danas su u Transilvaniji u Rumunjskoj. Županija Krassú-Szoreny se je smjestila u nizu od sjevera prema jugu ispod Temišvarske i Aradske u prostoru do Dunava. S tim u vezi spominje se i susjedna županija Caraṣ-Severin u kojoj danas i živi većina Hrvata. Hrvati su doselili bijegom pred Turcima te putovali sa svojim svećenstvom s Kosova i iz Kreševa u Bosni, iz Like i Gorskog kotara kao i iz Turopolja. Prve migracije bile su već prije više od 500 godina, a druge početkom XVIII. stoljeća. U jeziku Hrvata u Rumunjskoj – od prvih iz Kreševa i Ličana potječu tragovi ikavice, a od Turopoljaca tragovi kajkavštine. Na popisu stanovništva 2011. svi su se upisali kao Hrvati. (Djelomice prema Wikipediji, pristupljeno 20. listopada 2015.)
6. Kao primjer navodim da sam u istraživanju majčinih Vidakovića pronašao u istom prostoru življenja, i to u malom vremenskom razmaku, razvoj grafije imena od patronima Vid do Vidak i Vidaković.
7. Djelomice po g. Ibrahimu Tabakoviću, prema Ogorje.net, pristupljeno 1. rujna 2015.
8. Siniša Grgić (ur.), Enciklopedija hrvatskih prezimena, Zagreb: Nacionalni rodoslovni centar, 2008: 686. uz ispravak nekoliko netočnosti u toj crtici.
9. Akademici Valentin Putanec i Petar Šimunović (kasnije također akademik), Leksik prezimena SR Hrvatske, Kapitalno djelo Instituta za hrvatski jezik i filologiju HAZU, u izdanju Matice Hrvatske , a prema popisu stanovništva 1948. Zagreb: 1976.: 419.
10. Franjo Maletić i akademik Petar Šimunović, Hrvatski prezimenik 2, Golden marketing i Tehnička knjiga, Zagreb: 2008.

11.Dobrotom g. Mladena Pavera iz njegove bogate privatne rodoslovne pismohrane upisano je nekoliko citata u ovo štivo, a djelomice i iz knjige ”Sisak u obrani od Turaka 1544.-1597.” Zagreb (1993.)

12.Wikipedija, Datoteka: zbjeg, Autor: Mostarac, Pristupljeno 2. studenoga 2015.

13.Josip Adamček i Ivan Kampuš, ”Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV. i XVI. stoljeću ”, Zagreb, 1976.: 41., 420. i 444., kao i prema istraživanju g. Mladena Pavera.

14.Darko Lacković, Prvozabilježena prezimena Marije Bistrice, http://www.rodoslovlje.hr , Zagreb: 4. studenoga 2015.

15.Hrvatske matične knjige su danas digitalizirane i mogu se pronaći na računalnim preglednicima preko portala Hrvatskog državnog arhiva ili Family Search portala Crkve svetaca posljednjeg dana (Mormoni) iz Zagreba koji su svojevremeno u dogovoru s našim Nadbiskupskim stolom i obavili lavovski posao digitaliziranja matica te su one postale dostupne svim namjernicima u nas bez naplate.

16.Iz zapisa u boldu vidi se Tomaš Meštrović prapradjed gospodina Dragutina (oko kojeg se vrti ovo rodoslovlje), a potvrđen je i Ivan Meštrović, otac Tomaša i njegova supruga Doroteja Pavlek! Ivan i Doroteja imali su sedmero djece: Doroteja, Juraj, Katarina, Filip, Andrija, Tomaš i Elizabeta.

17.FamilySearch – Pregled Matica rođenih za župe Mihovljan i Orehovica – Croatia, Church Books, 1516-1994 – Roman Catholic (Rimokatolička crkva) – Iz župe Mihovljan: Births (Rođeni) 1733-1751, 1751-1780, 1781-1802. Iz župe Orehovica: Births (Rođeni) 1800-1833, 1834-1838, 1840-1857, 1858-1877, 1877-1906.

 

ADD NEW POST

POLITIČKI VUGLEC

Misa zadušnica za nevine žrtve u Kustošiji i veza sa Srcem Hrvatskoga Zagorja

Postavio predak 23. 10. 2015. prema pozivnici prof. Maje Runje koordinatorice ‘Kruga za trg’.

Pozivamo vas da skupa s nama sudjelujete na misi zadušnici koja će se prvi put služiti u Zagrebu u Gornjoj Kustošiji pokraj Škole u nedjelju 25. listopada 2015. u 16 sati na stratištu na kojem su jugoslavenski partizani u svibnju 1945. pogubili osamnaestero nevinih ljudi.  

Stratište kraj Škole jedno je od nekoliko stratišta u Gornjoj Kustošiji.  Uređeno je i označeno velikim križem privatnom inicijativom nekoliko poduzetnih mještana.

Poznato je da su ubojice bili pripadnici 13. partizanske proleterske brigade, sastavljene od  Srba iz istočne Hercegovine i Crne Gore. Žrtve su bili bolesnici dovedeni iz bolnice na Sv. Duhu te jedan čovjek iz same Kustošije. Najmlađa žrtva bio je dječak star 13 godina.  Ubojice su Hrvate prvo mučili u prostorijama Škole, zatim su ih svukli do gola, a onda ubijali tvrdim predmetima. Nekoliko domaćih ljudi natjerali su da ih zakapaju. Svjedoci su u godinama nakon 1990. položili pisana svjedočanstva. Danas je još živ jedan od svjedoka.

13. partizanska proleterska brigada na područje Kustošije ušla je u noći od 7. na 8. svibnja 1945. Odmah su započeli ubijanjima, uz pomoć informacija lokalnih denuncijanata, komunista i propalica. Tijekom Jugoslavije ulica koja se danas zove Kustošijanska zvala se Ulica 13. proleterske brigade.

Svetu misu zadušnicu služit će vlč. Božidar Tenšek, župnik Župe sv. Nikole Tavelića u Kustošiji.

(Velečasni Božidar Tenšek rođen je u Zadravcu župa Orehovica u Srcu Hrvatskoga Zagorja, te je tako postao veza na naš i njegov kraj, koji toliko volimo – dodao predak.)

 

Za organizatora Milko Grašovec, dr. vet. med., tel. 095/ 8538214

Ovo grobište iz Kustošije je tek primjer za stotinjak jama srbočetničih zločinaca od podnožja Medvednice preko Mirkovca do Maceljskih padina za koje se znaju lokacije iako ih je za sada tek nekoliko otkopano i označeno križem sa spomen-pločom. Hrvatskim partizanskim četama nije dozvoljen istovremeni ulaz u Zagreb, nego su zadržane u širem prostoru Karlovca i s druge strane u širem prostoru Križevaca. A kada su nakon nekoliko dana pripuštene nisu se smjele miješati u zločinačka djelovanja u Zagrebu – u koja su se, nažalost, uključile manje skupine boraca i iz tih hrvatskih korpusa. Nekolicina od njih su i danas živa.

Sapere aude! Usudimo se znati!                                                                                                 predak

Foringaši iz Orehovice osvojili 2. mjesto na Pajdaškom sprehajanju

Udruga Foringaši su ove godine po prvi puta sudjelovali na Pajdaškom sprehajanju u Zlataru.
Za tu su priliku izabrali prikaz nekih starih zagorskih zanata i alata.
Na sprehajanju su prikazali pletenje košare od “lijeske i škrabuti, klepanje srpa, ružđenje koruze, meljenje na žrvima, presijavanje na situ, redenje putra, izradu lustera od slame te cvijeća od papira”.
S tom su prezentacijom osvojili izvrsno 2. mjesto i pripadajuću novčanu nagradu.

Inače, udruga Foringaši iz Orehovice djeluje na području župe Orehovice i cijele općine Bedekovčine još od 2002. godine. Udruga je formalno osnovana 2 godine kasnije.
Osnovna zadaća djelovanja Udruge je sakupljanje, arhiviranje, te prezentiranje starih zagorskih običaja, pjesama i plesova, sakupljanje zagorskih nošnji ili dijelova nošnji, odnosno, sakupljanje i čuvanje starih zagorskih predmeta i alata.
Foringaši trenutno broje 40-ak članova koji su srednje starosne dobi i koji uvijek radosno iznova stvaraju program i istog prezentiraju u Srcu Zagorja i šire.

U narednom periodu planiraju organizirati 5. Lupitvu po Starinski vu Orehovici, a u periodu do kraja kalendarske godine u planu imaju održavanje nekoliko događaja među kojima izdvajaju posjete
na groblja preminulim članovima, Martinje, zimsko druženje prijateljskih udruga, sudjelovanje u scenskom prikazu Betlehem Orehovički itd.

Plemeniti Beloševići iz Martinca Orehovičkog

Što pretci ti namriješe, zasluži da zaista bude tvoje! (1)

U subrežju Strugače od Sv. Vida preko Komora između Vojnić brega i Martinca Orehovičkog na vidljivom polubrijegu smjestila se živopisna kapela Sv. Martina uključena u župu Orehovica, koja je raširila svoja krila nad obitelji Belošević, kao i nad sve ostale žitelje smještene uz cestu koja se u Brestovcu Orehovičkom grana k svome smiraju prema Orehovici ili Bedekovčini u pitoresknom kraju zvanom i Srce Zagorja.

Martinec Orehovečki. (2)

Ime kapele se prvi put spominje u kanonskoj vizitaciji iz 1379., dok samo selo Martinec tek 1639. Ruševna kapela je kroz minula stoljeća više puta obnavljana, a cjelovito je iznova prošireno sagrađena 2004.

U ovoj rodoslovnoj crtici plemenite Zagorce iz srca Hrvatskoga zagorja pratimo kroz rod gospodina Ivana pl. Beloševića iz Martinca Orehovičkog danas kbr. 76. (stari broj 15), a nabrojali smo i druge nobiles-rodove, koje su kroz minula stoljeća u Matične knjige uredno upisivali vrijedni župnici župe Orehovica.

Prvi pronađeni zapis nobiles=plemeniti za Beloševiće je iz 1635., za Kunoviće iz 1735., za Kudeliće iz 1738., za Končiće iz 1739., za Sente iz 1741., (vjerojatno ima i više takvih rodova), a upisane godine istovremeno ne znače da je to i točno doba dodjeljivanja plemstva te na tom putu postoji prostor za mnoge daljnje istrage (3). Za rod plemenitih Beloševića godina oplemićivanja 1635. provjereno je točna. Zanimljivo je bilo zapaziti u maticama da se krug plemenitih obitelji skoro u pravilu ženio među sobom, i to još do oko sredine XX. stoljeća kada su već sve te obitelji bile dobrano prevedene u vinogradarsko-ratarsku ili građansku zbilju. Stoga neka ovaj rodoslov obitelji g. Ivana Beloševića posluži i drugim potomcima plemenitaša ovoga kraja kao predložak za vlastita genealoška istraživanja.

 

 

Grb i nadnevak njegova izdavanja zabilježen je u knjizi ‘Plemstvo Hrvatske i Slavonije’ (4), gdje se pod prezimenom ‘Belošević’ navodi da je plemstvo i grb gospodinu Stjepanu Beloševiću kralj Ferdinand Habsburški dodijelio 30. siječnja 1635., a opis grba glasi: “Štit s grbom te na plavoj podlozi zlatan lav s mačem, a na mjestu kacige sablja u ruci odjevenoj u crveno”.

 

 

Elementi grba ukazuju da plemstvo dodijeljeno Stjepanu Beloševiću ide u red takozvanog armalnog plemstva, temeljenog na ratnim zaslugama (sablja nad štitom) i za osvjedočenu hrabrost (lik lava). Dodjela plemstva Stjepanu Beloševiću 1635. pada u vrijeme kad su velike turske provale u Hrvatsku bile okončane, i to nakon mira sklopljenog s Austrijom na rijeci Žitvi 1606. Od manjih turskih upada (četovanja) Austrija se sljedećih desetljeća branila u Hrvatskoj snagama Vojne krajine – varaždinskog i karlovačkog te brodskog generalata (5). U isto vrijeme Austrija se uplela u iscrpljujući Tridesetogodišnji rat (1618. – 1648.) širom Europe i to kao predvodnik Katoličke lige protiv zemalja Protestantske unije. Taj je rat, između ostalog, prepolovio stanovništvo Njemačke, a cijelu Europu unazadio za stoljeće. U tom je ratu habsburški vojskovođa Wallenstein u svojoj armiji imao čak 19 pukovnija hrvatske lake konjice ukupno s oko 30000 konjanika. (6).

U ratu protiv Šveđana, 1630. – 1635., te su snage, upravo uoči dodjele plemstva Beloševiću, zauzele Prag i Leipzig. Vremensko podudaranje upućuje na vjerojatnost da je Stjepan Belošević odlikovan plemstvom za zasluge baš u tim bitkama (7). Hrvatski sabor potvrdio je plemstvo Beloševića tek 1827., čime ono dobiva još značajniju vrijednost. Tada taj indigenat (potvrđivanje plemićke titule) dobili su vjerojatni Stjepanovi potomci, i to podbilježnik Varaždinske županije Josip i njegova braća Tomo i Ivan Belošević. Bilo bi zanimljivo istražiti matice od Stjepana iz 1635. ili Josipa, Tome i Ivana iz oko 1827. da se i na taj način potvrdi sveza u rodu do današnjeg g. Ivana Beloševića iz Martinca Orehovičkog. Taj težak i dugotrajan posao bi se mogao obaviti pretragom matica u svim župama u zapadnom Zagorju u kojima su Beloševići najbrojnije zastupljeni, i to: Đurmanec, Krapina, Petrovsko i Pregrada. To i jesu naselja od kojih bi u jednom od njih moglo biti vrelo svih Beloševića (8).

Podrijetlo prezimena Belošević

Beloševići su Hrvati najvećim dijelom podrijetlom iz šire okolice Krapine. Najviše Beloševića u proteklih sto godina rođeno je u Podbrezovici kraj Đurmanca gdje se svaki drugi stanovnik prezivao Belošević (9).

U zbirci dokumenata obitelji grofova Sermage (10), prezime Belošević je prvi put pronađeno 1607. kao zapis u poglavlju “Kostelski dio posjeda, spisak inkvilina”, i to Juraj Belošević, želir=inkvilin=slobodnjak sa skupnom obvezom plaćanja oko 9 – 10 krajcara koliko su, na primjer, plaćali gospodaru grada Krapine i srednje imućni građani krapinskog trgovišta, što znači da su i prije dobivanja plemstva Beloševići bili slobodnjaci, a ne kmetovi.

Raširenost prezimena Belošević

U Hrvatskoj danas živi 1163 Beloševića u preko 400 domova. Beloševići su prisutni u većini hrvatskih županija, i to u ukupno 72 općine i 129 naselja, najviše u Zagrebu 233/98, Podbrezovica (Đurmanec) 184/48, Đurmanec 84/96, Krapina 43/15, Slatina Svedruška (Petrovsko) 40/15, Pregrada 12/3, Gornja Plemešćina (Pregrada) 9/3 i Žutnica (Krapina) 9/3 (11).

Danas u Martincu Orehovičkom nalazimo tri obitelji Beloševića u domovima čiji su čelnici imena Ivan, Josip i Rudolf. Dolazak njihovih predaka na područje župe Orehovica vjerojatno se može poistovjetiti sa završetkom Tridesetgodišnjeg rata 1648. ili nakon mira s Osmanlijama sklopljenog u Srijemskim Karlovcima 1699. kada se raspušta hrvatska laka konjica te počinje seoba Beloševića u mnoge strane Lijepe naše – ali i diljem Europe kao privatnih bojovnika nekih grofovskih vojski – pa tako i iz zapadnih dijelova Hrvatskog zagorja u širi prostor župe Orehovica. Zasigurno poslije takvih teških ratova proces povratka stanovništva na stara ili nova ognjišta trajao je oko sto godina. U prostoru doseljenja, na brijegu Kolemnici naziru se ruševine neke utvrde ili kurije (12) možebitnog prvoga ili usporednoga utočišta plemenitih Beloševića u orehovičkom kraju u čijim su župnim maticama rođenih (13) upisivani od 1858., pa se pretpostavljeno doseljenje i udomljenje na sadašnjim okućnicama, vjerojatno, zbilo tek iza 1800.

Rodoslov obitelji Ivana i Anice Belošević r. Galic iz Martinca Orehovičkog 76.

Kako je već rečeno, prvi zapisani nositelj prezimena Belošević je nađen na popisu inkvilina grofa Sermagea iz kostelskog kraja na početku XVII. stoljeća, i to:

Beloševići ↓ Juraj Belošević, 1607. kao inkvilin te vjerojatno njegov sin ili brat ↓ Stjepan nobiles Belošević, kojem je 1635. dodijeljeno plemstvo. ↓ Iza poratne stogodišnje seobe nakon mira 1699. nailazi pojava Josipa, Tome i Ivana koji se ranije u ovom štivu spominju prilikom indigenata u Hrvatskom saboru 1827. od kojih je jedan od sinova, možda, Antun pl. Belošević već u to doba bio vlastelin u Maloj Erpenji, čiji je brat ili bratić najvjerojatniji prvi doseljenik od plemenitih Beloševića na područje župe Orehovica, i to negdje oko 1820. godine. Prema svemu sudeći, taj plemenitaš doseljenik u Martinec bio je Josip pl. Belošević, istovremeno i prapradjed gospodina Ivana pl. Beloševića, danas živućeg gospodara na kućnom broju 76. ↓ Josip pl. Belošević i supruga Katarina pl. Kunović iznjedrili su petoricu sinova, i to imena: Franjo (1858), Juraj (1862.), Frederik (1864.), Alojzije (1865.) i Josip (1870.) /Braća Belošević i njihove žene: Franjo i Antonija pl. Kudelić, Juraj i Ana Kolarić, Frederik i Mara Tretinjak, za Alojzija nema podataka, te Josip i Franca pl. Končić./

↓ Franjo pl. Belošević (1858.) i supruga Antonija pl. Kudelić (1869.) i njihova djeca: Barica (1891.), Kata (1896.), blizanke Amalija i Franca (1899.) i Blaž (1910.)

Dakle prvi zapisani u matice rođenih u župi Orehovica je sin Josipa pl. Beloševića i Katarine pl. Kunović, kršten imenom Franjo, a kum je bio Mauricije pl. Končić, i to 14. siječnja 1858.

↓ Blaž pl. Belošević (1910.) i supruga Josipa r. Lončarić te djeca Štefica i Dragutin ↓

 

Na slici s izleta u Mariju Bistricu Ivanovi roditelji te djedovi i bake Beloševići i Fijačko: ‘Dolje u sredini Blaž Belošević i Josipa r. Lončarić te Janko i Katica Fijačko, a gore desno Dragutin Belošević i Štefica r. Fijačko, kao i ostala rodbina.’

↓ Dragutin pl. Belošević (1938. – 1992.) i supruga Štefica r. Fijačko (1943.) i djeca Ivan (1963.) i Brankica (1968.) udana za Željka Kovačića (1967.) ↓ Ivan pl. Belošević (1963.) i supruga Anica r. Galic (1966.) i njihove nasljednice: Maja i Martina ↓ Maja Kralj r. Belošević (1988.) udana za Denisa Kralja (1988.) i Martina Belošević (1990.)

Završna riječ

U XVI. i XVII. stoljeću uz puno ratova i bijede u Europi otvorilo je velike mogućnosti i za slavu brojnim hrvatskim obiteljima pa tako u srcu Hrvatskog zagorja i mnogim Zagorcima. U ovom štivu pokušao sam prikazati jedan takav put od ‘inkvilina do nobilesa’ kroz obitelj Ivana plemenitog Beloševića iz Martinca Orehovičkog u župi Orehovica.

 

 

 

 

 

 

Obitelj i nasljednice

O njihovu plemstvu nema dilema, jer je trostruko potvrđeno, i to: 1635. konjaniku Stjepanu poveljom i grbom od kralja Ferdinanda Habsburškog te 1827. u ratnim smirajima indigenatom u Hrvatskom saboru Josipu, Tomi i Ivanu, a kroz minula stoljeća također je podupirano marom svećenika, koji su uredno zapisivali plemenite u matičnim knjigama. Vrli plemići prezimena Belošević dosizali su najviše državničke funkcije ne samo u Hrvatskoj, nego i diljem Europe, a mnogi su kao vlastelini stasali u širim područjima Donje Erpenje, nekolicina njih i u orehovičkom kraju – da bi s vremenom većina prešli u vinogradarsko-ratarsku ili građansku zbilju.

Zbog svega navedenog u ovom članku ne zaboravimo na značajno i zanimljivo prezime Belošević, niti na njegove nositelje, a kako su njihovi pretci vršili mnoge važne i domoljubne dužnosti u povijesti Lijepe naše domovine ističe se i velika odgovornost prezimenjaka Belošević ma gdje bili da svojim radom, govorom i štivom čuvaju tekovine dosegnute korak po korak od drevnoga doba do skorašnjeg slavlja 20 godina opstoja Republike Hrvatske te u njoj i svih opisa i ljepote koja se nahodi u srcu Hrvatskog zagorja i njegova portala Srce Zagorja!

Literatura

1. Moto ‘Hrvatskog plemićkog zbora’. Potječe od Johanna Wolfganga von Goethea (1749.-1832.)
2. Skinuto s ‘WorldMapz’, svibanj 2015.
3. Sve potrebne podatke može se potražiti od: ”Hrvatski Plemićki Zbor” – Collegium Nobilium Croaticum.
4. Ivan Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg, 1899.: 13.
5. Još jedna osmanlijska velika vojna pokrenuta je sve do Beča, koja 1683. po Turke neslavno završila te polako dovela do trajnog mira 1699.
6. Hrvatska laka konjica u XVII. stoljeću prema: Tomislav Aralica i Višeslav Aralica, Hrvatski ratnici kroz stoljeća, Zagreb: Znanje, 2006.: naslovnica preko interneta, pristupljeno 10. ožujka 2015.
7. Citati i polucitati s tekstova o tom prezimenu na Wikipediji, zapisani pod licencijom Creative Commons korišteni su višestruko. Pristupljeno 6., 7. i 9. ožujka 2015.
8. Digitalizirane matice su dostupne preko portala: Hrvatski državni arhiv i/ili Mormonske crkve – oba iz Zagreba.
9. Siniša Grgić (ur.), Enciklopedija hrvatskih prezimena, Zagreb: Nacionalni rodoslovni centar, 2008.: 86.
10. Hrvatski državni arhiv – Zagreb, Marulićev trg 21, Ostavština grofova Sermage.
11. Podatci prema Uredu za statistiku i Popisima 2001. i 2011. te knjizi: F. Maletić i P. Šimunović, Hrvatski prezimenik 3, Zagreb: Golden marketing i Tehnička knjiga, 2008.: 113.
12. Prema podatcima g. Ivana Beloševića.
13. Osnutak današnje župe Svetoga Leopolda Mandića teče od 1789.

(Postavio 20. srpnja 1915. predak 13 djelomice i prema štivu na Rodoslovlje.hr)

Otvorena Zelena učionica u Brestovcu Orehovičkom

Nakon godinu dana intenzivnih dogovora i priprema konačno je u državnoj  šumi “Šarov jarek” u Brestovcu Orehovičkom otovorena Zelena učionica koja će služiti i za potrebe škole i mještanima.

U sjeni stoljetne šume smještena je poučna staza sa 7 panoa te komplet stolova i klupa koji odjednom može primiti 40-ak osoba željnih mira i novih spoznaja o važnosti šuma i očuvanja šumskih staništa u našem zavičaju.

Zelena učionica je nastala kao plod suradnje Hrvatskih šuma, koje su izvele većinu radova, te OŠ Stjepana Radića iz Brestovca Orehovičkog.
Stručnu podršku cijelom projektu pružila je mr.sc. Irena Franjić,koja je na otvaranju održala i prigodno predavanje..

Osim predavanja, svečanost otvaranja Zelene učionice u staroj školi uveličana je i prigodnim kulturno-umjetničkim programom kojeg su izveli učenici OŠ Stjepana Radića. Tom prilikom otvorena je i prigodna izložba fotografija “Šuma okom šumara”.

 

Novi rodoslov: Bertići!

Bertići!

Koliko smo puta čuli to ime, a da, osim nekih površnih informacija, zapravo nismo znali tko se krije iza tog prezimena.
Bertića u našem kraju više nema, spominje se tek posjed Bertićevo, ali su ostavili dubok trag u povijesti ne samo Zagorja, nego i čitave nam Domovine.

O Bertićima piše naš znalac i kreator novog rodoslova, g. Božidar Ručević, a cijelo istraživanje i rad o rodoslovu Bertića možete pročitati ovdje:

BERTIĆI…

Tenšeki…

 

Pokraj župne crkve svetoga Leopolda Mandića, u prelijepom zagorskom kraju, upravo u njegovome samom srcu, među planinarski zanemarenim, turistički neprepoznatim i premalo opisivanim bregima i udolinama Strugače, koja je vjerojatno i sama tek nešto veći obronak planine Ivančice, susrećemo zaseoke istoga imena kao što je i većina prezimena u njima, pa tako nahodimo i na prezime Tenšek u Tenšekima, koji su od negda uklopljeni u veće naselje Zadravec povrh Orehovice…

O Tenšekima možete čitati u prvom rodoslovlju g. Božidara Ručevića na ovom web portalu, a nalazi se ovdje:

TENŠEKI…

 

 

 

USKORO: Rodoslovi Srca Zagorja!

Zahvaljujući g. Božidaru Ručeviću, dobrodošlom istraživaču rodoslovlj obitelji s brežuljaka i udolina Srca Zagorja, a i u suradnji s drugima, uskoro ćemo moći čitati o Tenšekima, Bertićima i inim prezimenima iz našeg bajkovitog zavičaja, a koja su kao razlikovni znamen među rodovima pravi i “…vjerodostojni spomenici materijalne i duhovne klture naroda koji ih je stvorio i koji ih čuva kao izraze neprekinuta pamćenja…” (akademik Petar Šimunović, 2006.)
Cilj ovo rodoslovnog posta jest i to da iz školskih i inih radionica i/ili od pojedinaca proiziđu genealoški uradci koji će također biti objavljivani.

ZAGORSKI MUŽIKAŠI (iz srca Zagorja)

Zagorska mužika je živa! Živi u našim popjevkama i sjećanjima. Živi i na radio valovima lokalnih radio postaja. Ipak, slušamo je sve manje i sve je manje zagorska…

Ipak, zahvaljujući Internetu, pronašli smo web stranicu na kojoj je možete slušati od 0 do 24 sata, ako se povežete na stranicu:

RADIO ZAGORJE OD 0 DO 24 SATA

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

NAŠI MUŽIKAŠI NA FESTIVALIMA ZAGORSKE GLAZBE
„IGRAJTE NAM MUŽIKAŠI“ U BEDEKOVČINI OD 1968. DO 1998.
SUDIONICI, PJESME I NAGRADE
Ovu retrospektivu posvećujemo našim glazbenicima koji su djelovali u srcu Zagorja, te svojom riječju i glazbom čuvali tradiciju i dušu Zagorja, te domaćom popevkom širili radost olakšavajući breme svakidašnjeg života. Hvala im na tome.

Na žalost, vse je manje lepih cajtov, vse je manje popevki, vse je manje mužikaše…

Neka ovaj podsjetnik na zlatnih 30 godina festivala “Igrajte nam mužikaši” bude sjeme, začetak, klica… novih glazbenika, pjesama i života na bregovima i udolinama u srcu Zagorja…
1. Igrajte nam mužikaši – Bedekovčina, 30. lipnja 1968. godine
Iz srca Zagorja, među ostalih, pozornost su privukli „Merkaši“ iz Komora s pjesmama: Svetokriška koračnica i Oj Zagorje.
Pobijedili su, prema odluci žirija, Gudački sastav Turističkog društva Bedekovčina, a prema glasovima publike poredak je bio : 1. Veseli Kvintet (preteče Veselih Bedekovčana), 2. Veseli Erpenjačani, 3. Semenski (iz Špičkovine).
2. Igrajte nam mužikaši – Bedekovčina, 29. lipnja 1969. godine
Između ostalih, na ovom festivalu debitirali su i uvrstili se među pobjednike i Veseli Čehulići iz Graba i Komora s pjesmama Zagorska polka i Zagorje moje veselo.
Prema odluci žirija poredak je bio sljedeći: 1. Semenski iz Špičkovine, 2.Benkovčani i Veseli Čehulići, 3. Veseli Erpanjčani i Stara tamburica, dok je srce publike u potpunosti osvojio sastav Veseli Bedekovčani.
Veseli Čehulići iz Komora nastupali su tada u sastavu: 1. Stjepan Herceg – harmonika, 2. Branko Čehulić – saksofon, 3. Kruno Čehulić – truba, 4. Vlado Dominko – bariton.
3. Igrajte nam mužikaši – Bedekovčina, 28. lipnja 1970. godine
Osim Veselih Čehulića, koji su nastupili s pjesmama Polka Ljetne ruže i Klet za bregom, na festivalu su se pojavili i Veseli Orehovčani, koji će kasnije ostaviti duboki trag na festivalu. Te su godine izveli pjesme: Polka i Zagorski bregi.
Prema glasovima publike pobjedu su odnijeli Veseli Bedekovčani, a odlukom žirija Braća Benci.
Veseli Orehovčani nastupali su u sastavu: 1. Josip Komorčec – klarinet, 2. Franjo Jakuš – truba, 3. Stjepan Komorčec – harmonika, 4. Dragutin Jakuš – bas, 5. Jurica Rukavina – gitara, 6. Branka Mutak – vokal.
4. Igrajte nam mužikaši – Bedekovčina, 27. lipnja 1971. godine
Veseli Orehovčani su se predstavili s pjesmama: Krasan je taj život i U Zagorju našem.
Publika je ponovo svoje glasove dala Veselim Bedekovčanima, a po odluci žirija poredak je bio: 1. Braća Benci, 2. Veseli Bedekovčani i Veseli Jerovčani, 3. Štefekova klapa i Stara tamburica.
Na zagorskoj sceni se pojavio novi domaći sastav – Vranići iz Martinca.
Svirali su u sastavu: 1. Antun Vranić – harmonika, 2. Pero Vranić – klarinet, 3. Rudolf Rožman – truba, 4. Josip Vurnek – bas, 5. Stjepan Vranić – bubnjevi, 6. Božena Krznar – vokal, a snimili su sljedeće pjesme: 1. Polka, 2. Crne oči, 3. Lijepa ti je gora zelena, 4. Moj me dragi ostavlja, 5. Rastanak sa selom.
5. Igrajte nam mužikaši Bedekovčina, 25. lipnja 1972. godine
Veseli Orehovčani su izveli pjesme: Klet za bregom i Suzne su draga tvoje oči.
Po običaju, prema glasovima publike, pobijedili su Veseli Bedekovčani, a žiri je odlučio da su: 1. Veseli Škaričani, 2. TD Zelenjak, 3. Dečki iz Velike i Stara tamburica
6. Igrajte nam mužikaši – Bedekovčina, 24. lipnja 1973. godine.
Na festivalu su se pojavili Zagorski veseljaki iz Vojnića s pjesmama: Daj mi ljubav draga i Svaka me cura zna. Višegodišnju dominaciju Veselih Bedekovčana po prvi put su prekinuli Veseli Orehovčani koji su izveli pjesme: Polka Zimska ruža i Zagorje ostavljaš te osvojili 1. mjesto prema glasovima publike.
Žiri je odlučio da je poredak sljedeći: 1. TD Zelenjak, 2. Veseli Čehulići, 3. Dedi iz Bedekovčine
Kako su te godine izgledali sastavi i koje su pjesme snimili?
Zagorski veseljaki iz Vojnića su 11.04.1973. u sastavu: 1. Stjepan Tretinjak – harmonika, 2. Milan Bubnjar – klarinet, 3. Stjepan Vukić – truba, 4. Stjepan Roginić – bariton, 5. Franjo Tretinjak – bubnjevi, 6. Ivica Tretinjak – vokal snimili sljedeće pjesme : 1. Polka zagorskih veseljaka, 2. Svaka me cura zna, 3. Vojnički su dugi dani, 4. Daj mi ljubav draga.
Veseli Čehulići su snimali 25.05.1973. u sastavu: 1. Ivan Paradi – Švaba – harmonika, 2. Kruno Čehulić – truba , vokal, 3. Branko Čehulić – saksofon , vokal, 4. Ivica Horvat – gitara, 5. Zlatko Herceg – bas.
Pjesme: 1. Koračnica za sretan put, 2. Teško mi je reći zbogom, 3. Moj dragi rodni kraj, 4. Svadbena polka.
Veseli Orehovčani su svoje pjesme snimali 25.06.1973. u sastavu: 1. Stjepan Komorčec – harmonika, 2. Josip Komorčec – klarinet, 3. Franjo Jakuš – truba, 4. Božidar Jakuš – bas, 5. Janko Rožman – gitara, 6. Brankica Mutak – vokal.
Pjesme : 1. Zimska ruža, 2. Zagorje ostavljaš, 3. U armiju ti odlaziš, 4. Srce te voli, 5. Majko voljena, 6. Dolazi dan vjenčanja.
7. Igrajte nam mužikaši Bedekovčina 23. lipnja 1974. godine
Na festivalu nastupaju Veseli Čehulići s pjesmama: „Mužikaši“ i „Sunčece zalazi“, te Zagorski veseljaki iz Vojnića s pjesmama: „ Mi smo dečki“ i „ Zagorje moje“. Veseli Bedekovčani su ponovno pobijedili prema glasovima publike, dok su Veseli Čehulići zauzeli 3. mjesto prema ocjenama žirija.
8 . Igrajte nam mužikaši Bedekovčina 22. lipnja 1975. godine
1975. godine na festivalu nastupaju Dečki iz Martinca u sastavu: Ivan Tretinjak na baritonu, Ivan Kolarić na trubi, Drago Kolarić na klarinetu, Josip Sente na harmonici, Drago Sente na gitari, Josip Lončarić na gitari i Verica Mohač kao vokalni solista. Izveli su pjesme: „Da li znaš draga majko“ i “Svanuo je dan“. Također su nastupili i Veseli Orehovčani u sastavu: Stjepan Komorčec – harmonika, Franjo Jakuš – truba, Josip Komorčec – klarinet, Jurica Rukavina – gitara, Božidar Jakuš – bubnjevi, Brankica Mutak – vokal. Pjesme koje su izveli su: „Navek si nekam prejti želim“ i „Polka u veselom Zagorju“.
Veseli Orehovčani su osvojili 1. mjesto prema glasovima publike i 2. mjesto prema ocjenama žirija.
9. Igrajte nam mužikaši Bedekovčina 20. lipnja 1976. godine
Na festivalu su nastupili sastavi Veseli Orehovčani i Dečki iz Martinca sa pjesmama: „ Ja rada te imam“ i „Polka Veselih Orehovčana“ (Veseli Orehovčani) te „Pjevam Zagorju“ i „Bedekovčanskim jezerima“ (Dečki iz Martinca).
Po prvi puta su Dečki iz Martinca osvojili 1. mjesto prema glasovima publike, a Veseli Orehovčani su osvojili 1. mjesto prema ocjenama žirija.
10. Igrajte nam mužikaši Bedekovčina 19. lipnja 1977. godine
Na festivalu se pojavljuje sastav Pet prijatelja iz Orehovice, u sastavu: Stjepan Kobeščak – harmonika, Dragutin Bubnjar – truba, Milan Bubnjar – klarinet, Ivan Sviben – gitara i Stjepan Ded – bubnjevi, sa pjesmama „Štefekova polka“ i „Pjesma Zagorcu“. Tu su već tradicionalno Veseli Orehovčani sa pjesmama „Polka Bajeri“ i „Rožice male“, te Dečki iz Martinca sa pjesmama „Polka Barliček“ i „Deseti zov jezera“.
Dečki iz Martinca ponovno osvajaju 1. mjesto prema glasovima publike.
11. Igrajte nam mužikaši Bedekovčina 18. lipnja 1978.
Na festivalu nastupaju Veseli Orehovčani se pjesmama: „Polka Vesela Zagorka“ i „Dojdi mi dragi pajdaš“ te Dečki iz Martinca sa pjesmama: „Čarobna polka“ i „Pjesma Zagorcu“.
Veseli Orehovčani su osvojili 1. mjesto prema glasovima publike i žirija, a dečki iz Martinca su osvojili 3. mjesto prema ocjenama žirija.
12. Igrajte nam mužikaši Bedekovčina 24. lipnja 1979. godine
Ponovno su na festivalu prisutni Veseli Orehovčani sa pjesmama: „Polka“ i „Tu sem se rodil“ i Dečki iz Martinca sa pjesmama: „Polka Martincu“ i „Dragi cajti“. Veseli Orehovčani su ove godine ostali bez nagrade, a Dečki iz Martinca su osvojili 3. mjesto prema ocjenama žirija.
13. Igrajte nam mužikaši Bedekovčina 29. lipnja 1980. godine
Iz našeg kraja nastupaju Akordi iz okolice Orehovice u sastavu: 1. Ivan Bubnjar – truba, 2. Branko Erdelja – klarinet, 3. Branko Ljubek – harmonika, 4. Stjepan Tenšek – gitara, 5. Josip Bubnjar – bubnjevi, a izveli su pjesme: Polka Zagorski bregi i Veseljak Štef.
Dečki iz Martinca su nastupili u sastavu: 1. Drago Božić – harmonika, 2. Drago Kolarić – klarinet, 3. Drago Sopek – truba, 4. Dragutin Čajko – bubnjevi, 5. Josip Lončarić – gitara, 6. Ivan Tretinjak – bariton, 7. Verica Kolarić – vokalna solistica, a predstavili su se pjesmama: Takva je naša muzika i Zagorska mati.
Dečki iz Martinca su osvojili 2. mjesto prema odluci žirija.
14. Igrajte nam mužikaši Bedekovčina 21. lipnja 1981. godine
Na festivalu su nastupili Veseli Orehovčani s pjesmama Polka Zagorska družina i Pijte pajdaši, Dečki iz Martinca s pjesmama: Zakaj mužikašov ni i Tak je to v Zagorju, te Akordi iz Orehovice s pjesmama: Polka za tvoj osmjeh i Svaki se Zagorec vrne nazaj.
Veseli Orehovčani su osvojili 1. mjesto prema odluci žirija.
15. Igrajte nam mužikaši Bedekovčina 20. lipnja 1982. godine
Nastupaju, između ostalih, Veseli Martinšćani s pjesmama: Polka Veselih Martinšćana i Pozabil te ne bum Zagorje moje, Veseli Orehovčani s pjesmama: Tu nam je dom i Ti cvijete moj, te Dečki iz Martinca s pjesmama: Navek popevaj i Zbogom.
Veseli Martinšćani u sastavu: 1. Petar Vranić – truba, 2. Alojz Skozrit – klarinet, 3. Ignac Vidović – harmonika, 4. Mirko Novak – bubnjevi, 5. Branka Piljek – vokal
Veseli Orehovčani u sastavu: 1. Franjo Jakuš – truba, 2. Milan Dominko – saksofon, 3. Stjepan Komorčec – harmonika, 4. Branko Zubić – bugarija, 5. Zlatko Herceg – F bas, 6. Božidar Jakuš – bubnjevi.
Dečki iz Martinca u sastavu: 1. Branko Lončar – truba, 2.Dragutin Kolarić – klarinet, 3. Drago Božić – harmonika, 4. Juraj Majerić – ritam gitara, 5. Ivica Božić – bas gitara, 6. Zlatko Mohač – bubnjevi, 7. Verica Kolarić – vokal.
16. Igrajte nam mužikaši Bedekovčina 19. lipnja 1983. godine
Veseli Martinšćani izvode pjesme: Polka Zagorskoj kleti i Zagorje moje, a Plavi dečki iz Martinca i Vojnića pjesme: Polka po zagorski magistrali i Vraćam se Zagorju.
Plavi dečki iz Martinca i Vojnića su nastupili u sastavu: 1. Branko Ljubek – harmonika, 2. Ivan Bubnjar – truba, 3. Branko Šalković – klarinet, 4. Josip Bubnjar – bariton, 5. Ivan Šaronja – ritam gitara, 6. Josip Sente – bubnjevi
Veseli Martinščani su osvojili 2. mjesto po glasovima publike, a Plavi dečki iz Martinca i Vojnića 3. mjesto prema odluci žirija.
17. Igrajte nam mužikaši Bedekovčina 24. lipnja 1984. godine
Veseli Martinšćani – Pjesme: a) Polka kroz zeleni lug, b) Pjesme Zagorju.
Veseli Orehovčani – Pjesme: a) Polka na starem pragu, b) Zestali se dečki.
Veseli Orehovčani su osvojili 3. mjesto prema odluci žirija.
18. Igrajte nam mužikaši – Bedekovčina 23. lipnja 1985. godine
Veseli Martinšćani iz Martinca – Pjesme: a) Bečarska polka, b) K nam dojdi prijatelj.
Veseli Martinšćani iz Martinca u sastavu: 1 . Josip Pavlek – harmonika, 2. Petar Vranić – truba, 3. Alojz Skorzit – klarinet, 4. Ivan Tretinjak – bariton, 5. Mirko Novak – bubnjevi
19. Igrajte nam mužikaši – Bedekovčina 22. lipnja 1986. godine
20. Igrajte nam mužikaši – Bedekovčina 21. lipnja 1987. godine
Veseli Martinščani iz Martinca – Pjesme: a) Polka Ciglica, b) Najdraži kraj.
Veseli Martinščani iz Martinca u sastavu: 1. Alojz Skozrit – klarinet, 2. Pero Vranić – truba, 3. Franjo Boroš – harmonika, 4. Božidar Majerić – gitara, 5. Ivan Tretinjak – bariton, 6. Stjepan Ded – bubnjevi.
21. Igrajte nam mužikaši – Bedekovčina 19. lipnja 1988. godine
Veseli Martinščani iz Martinca – Pjesme: a) Moja punica, b) Anka vragolanka.
22. Igrajte nam mužikaši – Bedekovčina 18. lipnja 1989. godine
Akordi iz Vojnića – Pjesme: V srcu mi Zagorja hiža stoji i Kad sem se vrnul.
Akordi iz Vojnića u sastavu: 1. Ivan Bubnjar – truba, 2. Milan Bubnjar – klarinet, 3. Stjepan Kobeščak – harmonika, 4. Vlado Habjanec – gitara, 5. Josip Bubnjar – bariton, 6. Josip Bubnjar – bubnjevi, vokal.
Akordi su osvojili 3. mjesto prema odluci žirija.
23. Igrajte nam mužikaši – Bedekovčina 24. lipnja 1990. god.
24. Igrajte nam mužikaši – Bedekovčina 23.06.1991. godine
25. Igrajte nam mužikaši – Bedekovčina 28. lipnja 1992. god.
26. Igrajte nam mužikaši – Bedekovčina 27. lipnja 1993. godine
Veseli Martinščani iz Martinca Orehovičkog – Pjesme: a) Svojoj Domovini, b) Z našeg brega.
Veseli Martiščani su osvojili 2. mjesto prema glasovima publike.
27. Igrajte nam mužikaši – Bedekovčina 24. lipnja 1994. godine
Akordi iz okolice Brestovca Orehovičkog u sastavu: 1. Ivan Bubnjar – truba, 2. Branko Čehulić – saxofon, 3. Ivan Šaronja – hamonika, 4. Franjo Granc – gitara, 5. Josip Bubnjar – bas gitara, 6. Josip Bubnjar – bubnjevi
Pjesma: a) Za Hrvatski dom b) Ja za ženske nemam cajt
28. Igrajte nam mužikaši – Bedekovčina 25. lipnja 1995. godine
Akordi iz Brestovca Orehovičkog – Pjesme: a) Da bi stal, b) Moj kum i ja.
29. Igrajte nam mužikaši – Bedekovčina 16. lipnja 1996. godine
30. Igrajte nam mužikaši – Bedekovčina 27. 28. i 29. lipnja 1997. godine